ASTROLOGIJA ZA POCETNIKE
 
Nazad   Astrologija za pocetnike - Astrology For Beginners > >


Dobrodošli na Astrologija za pocetnike - Astrology For Beginners forum.

Trenutno gledate forum AFB i kao gost imate ođredena ograničenja. Kada nam se pridružite - registrujete i postanete član besplatnog AFB foruma, moći ćete da objavljujete nove teme, učestvujete u diskusijama i glasanju, komunicirate sa ostalim članovima putem privatnih poruka (PM), uploadujete razne sadržaje, koristite chat ali i sve ostale pogodnosti našeg Foruma. Registracija je brza, jednostavna i potpuno besplatna, prema tome, priključite se sada!!

Ako imate problema u toku registracije ili logovanja, molimo Vas da nas kontaktirate.
Odgovor
 
Opcije Teme Pretraži Temu Način Prikaza

Kritika tradicionalne astrologije
Old 18-04-2018, 13:29   #1
Gnomo
Početnik
 
Gnomo's Avatar
 
Gnomo je offline
Registrovan: Apr 2018
Poruke: 12
Gnomo je na dobrom putu
Rep Power: 0
Standardno Kritika tradicionalne astrologije

Kritika tradicionalne astrologije:

"Astrološki dijalozi" watch
__________________
https://dreckwatch.blogspot.de/
Submit to Digg   Kritika tradicionalne astrologije Reply With Quote
Naši sponzori
Advertisement
 

Animalna astrologija
Old 23-01-2019, 12:28   #2
Gnomo
Početnik
 
Gnomo's Avatar
 
Gnomo je offline
Registrovan: Apr 2018
Poruke: 12
Gnomo je na dobrom putu
Rep Power: 0
Standardno Animalna astrologija

Šta su to elementi?
Elementi su takoreći "eterične" izvedenice agregatnih stanja. Pod eteričnim ne mislim ništa teozofsko ili okultno. Kad se npr. jedan čovjek opisuje metaforom “hladan” onda se kvaliteta jedne taktilne senzacije "prenosi", ili prepoznaje se u karakternim osobinama. Taj medij u kojem čulna iskustva prepoznaju duševna je isti onaj koji koristi astrologija. U tom “eteru” se oslikavaju čulne stvari i slijede istu logiku. Već smo vidjeli da se fenomenologijom penisa i vagine pronalaze njihovi pandami u duševnoj zoni. Svakodnevne i poteske metafore se masovno služe ovim medijem i zato je moguće uraditi jednu metaforologiju u kojoj se pokazuje izvjesna skupljenost metafora oko astroloških smislenih jednica. Oni koji znaju šta je to "konceptualna metafora", znaju i da metafore nisu samo stilski prenos smisla, nego da pojedinačne metafore funkcioniraju sređeno, grupno, u izvjesnom snopu koji u stvari odaje pokušaj konceptualizacije svjeta. Metaforični prenos je uvijek prenos jednostavnog, banalnog iskustva na kompleksno, gdje onda prvo strukturira drugo. Ta jednostavna iskustva koja su uzor kompleksnim su uglavnom fizička, tjelesna ili čulna. Čulnost je takoreći kongitivni instrument za sređivanje nadčulnog. Brojne konceptualne metafore su fizičke i kao takve upravo u blizini fenomenologije agregatnih stanja. Tako ćaskanje o našim rafiniranim karakterološkim opažanjima može zvučati kao da se radi o gradilištu - kruti, čvrsti, tvrdi, hladni, grubi, tupi, veliki, široki, daleki, visoki, napeti, fleksibilni, konfuzni, stabilni, sjajni, brilijantni, zračeći, mračni, sabrani sl. ljudi. Važno je napomenuti da kad jedno iskustvo X traži da bude imenovano, onda ono ne nalazi ime proizvoljno, već ono koje se odnosi na iskustvo u analognoj vezi. Ono što je u ovome vrijedno svake pažnje je činjenica da su ta imenovanja odnosno prepoznavanja infantilna, primitivna, čak i animalna, pošto ih djelimo i sa jednim djelom faune. Npr. kad je nešto posebno značajno, sveto, od izuzetne važnosti, onda to naše duboko pozicionirano, animalno jastvo vidi kao veliko, teško ili zračeće, što se može iščitati ne samo iz starih, utabanih, duboko u jeziku utkanih metafora nego i iz ikonologije primitivnije umjetnosti. Ili kad se vrijeme metaforički konceptualizira kao objekt u pokretu. Kao što sam već ranije napisao, Astrologija ne apelira na neki viši instrumentarij u čovjeku, na rafinirani spirit, božansku intuiciju, ili natašin racio - nego na životinju u čovjeku!

"Astrološki dijalozi" watch: Kuća = Zodijački znak? 2. Dio
__________________
https://dreckwatch.blogspot.de/
Submit to Digg   Kritika tradicionalne astrologije Reply With Quote

Zodijak
Old 21-03-2019, 18:01   #3
Gnomo
Početnik
 
Gnomo's Avatar
 
Gnomo je offline
Registrovan: Apr 2018
Poruke: 12
Gnomo je na dobrom putu
Rep Power: 0
Standardno Zodijak

Kad tradicionalisti pokušavaju analogijama demonstrirati "svoj" model, uvijek imamo u konačnici samo zjapeću prazninu, prepariranu ideologijom. Tri ipo nategnute analogije hoće da budu sasvim dostatne, dok ostalo čami u mraku. Uvijek je to ko fol samo demonstrativna skica, daljnje analogije adept treba sam osvjetliti. Prof. Karalić-Koprivica to izvodi sa trona, svetom deduktivno-racionalističkom metodom, dogma kao polazište, i što se ovdje neda uglaviti ne vrijedi ništa. Dakle potvrda modela se izvodi uvijek samo ofrlja, sa par slučajnih podudarnosti, koje možemo naći kod svakog proizvoljnog modela ako ga polegnemo preko stvarnosti. Toga naravno nije lišena ni moderna astrologija, ali tradicionalna je armirano-betonska, nemoš je ni zagrebat a kamoli savit. Istraživanja tradicionalista se sastoje samo u egzegezi starih spisa i tetovaži njihova sadrzaja u mozak, dok je stvarno istraživanje simbola najcrnja hereza, jer to podrazumjeva tražiti bez očekivanja, što god da se pokaže. Inicijati u TA moraju hermetičku intuiciju uvida u analogno i hermeneutiku života ostaviti pred vratima hrama, dakle sve ono čemu Astrologija može zahvaliti za svoje postojanje. Osnovni razlog za takav dogmatizam kod legendarne trojke sa "Astroloških dijaloga" je očigledan, naime u njihovom, da ga tako nazovem, regresivnom mentalitetu "buvlje pijace" - u gardu slijepog odbijanja svega što je friško nastalo, svega što miriše na fabriku, fino i popeglano, građansko, što još nije navatalo patinu vremena, što često nalazimo kod proleterstva i seljaštva; i s druge strane nekritičko štovanje opskurnih historijskih fragmenata, divljenje prema imaginiranim mudracima sa dugim bradama i njihovoj tobožnjoj "filozofiji pe(r)ennis". I kad se uz to složi i faktička masa gluposti i tupavila koja se može zateći na medijalnim prostorima moderne astrologije, onda je jasno zašto su ovo troje definitivno zakopani u dogmatskim rovovima - do te mjere da doslovno sve što su stari napisali uzimaju afirmativno, dopuštaju čak i proturiječnosti njihovih tehnika ili sistema, piju i ubuđala vina, samo nek su stara.


Iako je porijeklo Zodijaka kalendarsko, ono što zodijačke znakove i zodijačke simbole suštinski određuje su planete, tj. njihova gusta utkanost u zodijak - i to isključivo po domicilnom redu. Zodijak je dakle po svojim sadržajima statični sistem polarnosti i ne interesiraju ga botanički i astronomski ciklusi. Ta modernistička formula koja glasi otprilike Znak = Planet je u stvari otkriće jedne dublje strukture Zodijaka - svake hvale vrijedno! Ako to nije kolektivna intuicija nego ostvarenje pojedinca, onda je očigledno netko među tim opskurnim teozofima ili sl. utemeljiteljima modernog Zodijaka genijalac sa vrhunskim nadahnućem. Ono što je u ovome bitno: ravnodnevnice i solsticiji nisu međe podjele Zodijaka na polovine, kvadrante ili sl., nego odlučujuće linije njegove podjele izgledaju ovako:







Znači, kao prvo, horizontalna podjela Zodijaka po unutarnjim (donjim) i vanjskim (gornjim) domicilnim planetama. Tako su zodijački znakovi ispod horizontalne linije unutarnji znakovi, dok su vanjski oni iznad. Te karakteristike definiraju Planete po njihovim unutra i izvana. Unutra i izvana planeta se definira geocentričnim redom planeta (po brzini) ili još bolje u duhu aristotelovih sfera, u odnosu na sunce i našu poziciju ispod sfera, znači s ove i s one strane sunčeve sfere, kao na slijedećoj slici:








Zvuči kao isprazno imenovanje, ali izraz "vanjski" i "unutarnji" za planete i posljedično za znakove je njihov stvarni opisni atribut, u smislu da su suštinski u vezi sa vani odnosno unutra fenomena. Znači, poza zodijaka kao na prvoj slici je određujuća za smisao znakova, po mjeri aristotelove nebeske sferologija (izuzev Sunca) rasprostrte preko Zodijaka. Ali onda su u duhu te "sferološke" odredbe Zodijaka znakovi ne samo sučtinski vanjski ("centrifugalni"), nego gornji, daleki, hladni; i ne samo "unutarnji" ("centripentalni") nego i donji, bliski, topli. Oni se mogu i tako postaviti, da su vanjski poslagani sa vanjske strane i unutarnji sa unutarnje strane kruga Zodijaka:







Gornji sadrže u sebi jednu centrifugalnu i donji centripetalnu tendencu. U jednom od prethodećih poglavlja ovog bloga sam ovu "centrifugalnost" i "centripentalnost" jasno demonstrirao na kardinalnom križu, gdje su gornji kardinalni znakovi Ovan i Jarac istureni i falusoidni, dok su donji kardinalni znakovi Rak i Vaga uvučeni ili vaginoliki. Kako je moguće da nešto tako infantilno ima smisla? Moguće je zato što je kompletna Astrologija jedan infantilni ili arhajski konstrukt, ona apelira na naše atavističko jastvo. Svi ti atributi se glatko uklapaju i u konceptualno-metaforičke modele (Vidi Lakoff & Johnson: "Metafore koje život znače"), tim prije što metafore koje su utkane u svakodnevni jezik imaju izvorište u jednom primitivnom sloju čovjeka i samoj njegovoj tjelesnosti. Whata fuck, zašto sad metafore? RACIO=GORE, OSJEĆAJ=DOLJE, GLAVA=HLADNO, SRCE=TOPLO, INTIMNO=BLIZU itd. su par primjera koncepualnih metafora, kojima je inače svrha konceptualiziranje nepoznatog ili neuhvatljivog sa poznatim i jasnim. Metafore iz jednostavnog razloga što su one samo jezični izdanci analognog (= hermetičkog) mišljenja.

Za predočenje smisla ovog sistema uzmimo moj sporni primjer opisa Raka sa "Astroloskih dijaloga" kao stanovnika rupa (plodnih kotlina) vs Jarca kao stanovnika planinskih vrhova iz čega proishode polarnosti toplo vs hladno, unutra vs napolju, dolje vs gore, blizu vs daleko, dakle sve ovo što sam tu naveo. Gdje se bolje pokazuje smisao zodijačkih simbola nego ovdje - Rak stanovnik rupa i Jarac stanovnik Vrhova. Kad smo već kod Raka da iskoristim priliku i na ovom mjestu demonstriram jalovost tradicionalne astrologije time što ću navesti jednu opaku glupost koju je na jednom mjestu napisala prof. Karalić-Koprivica: kao, zbog njegovih mjena je Mjesec planet vagabundstva ili "vječitih promjena", pa onda još kao podporu citira i Branka Ćopića. Mjesec je upravo suprotno! Kako je Mjesec planet onog iznutra par excellence, dakle rupa, znaci i ženskog grotla - uterusa, koji je, gle čuda, sjedište menstrualnih ciklusa žene skoro egzaktno sinhroniziranih sa mjesečevim mjenama (zbog čega se menstruacija zove mjesečnica) - mjesečev čovjek ili Rak traži i ponekad nalazi ultimativnu rupu kao kućište, znači suprotno od vagabundstva, život mu dođe kao ublažavanje štete izgona iz uteralnog raja kompenzacijama istog - ustoličenje, udomaćenje, ugnježđenje, koje se bilda opet ciklusima kao čto su rituali i običaji. Taj izgon iz rajskog parazitizma nije sublimiran samo domom ili domovinom, nego čovjek Rak refleksno "vari" svoju blisku okolinu, rastače je (Element Voda) i internalizira golom asocijacijom dodira, čime vanjsko čini unutarnjim, hladno toplim, tvrdo mekim itd. po mogućnosti do one dremljive mjere gdje se svjesnost (svjetlost) svede na nulu. Znači, Mjesec nije u vezi sa vagabundstvom zbog svojih mjena, nego su njegove mjene mjene uterusa i plodnih kotlina, i svi ciklusi i periode koji idu uz to. Sama Zemlja koja u svojoj utrobi nosi ovum, sjemenje i jaja, i koja u sebi čuva ruine, sjećanja čovječanstva, je u znaku Mjeseca. Iz svega ovoga bi trebalo biti naslutljivo i da je Rak (Mjesec) sušti početak života i Jarac (Saturn) njegov kraj, ali Rak ne samo uteralni život, nego i vrijeme u gnjezdu, njedrima, na sisi; dok je Jarac ne samo smrt, nego i njena uvertira, pocetak kraja, uvenulo, dehidrirano, žilavo, okorjelo, ukrućeno (Element Zemlja) starosti. Kako su simboli višedimenzionalni, nekad se i polarni simboli nalaze na istom mjestu: rekosmo da Jarac označava klaustrofobični tik izlaska napolje, moment prelaska iznutra ka vani, znači i čin rođenja ili izlaska iz jajeta, proboj ljuske i prekid pupčane vrste - napuštanje mračnog, toplog, mekog, difuznog, tekućeg, unutarnjeg i brutalni pad u jedan vanjski, tvrdi, jasni, osvjetljeni svjet koji iziskuje napore svjesnosti.

Saturn, s druge strane, kao planet ruba, kraja, krajnje granice ili periferije definira kod Vodenjaka njegovu perifernost ili poziciju ex-centra, na rubu ili jos bolje izvan centralnog sistema; dok je kod klaustrofobičnog Jarca ta završnica (planinski) vrh, kao ultimativna pozicija ospoljenosti ili biti-napolju, i onda ospoljiti gdje god stigne, opredmetiti, objektivirati, sve učiniti vanjskim i dalekim. Sunce i Mjesec su nasuprot perifernom Saturnu dva planeta središnjice, prvi dnevne, drugi noćne, znam zvuči zbrkano i nategnuto, ali to je jedna zamorna priča i zato ću je za sada ostaviti nedirnutom.

Suština planeta Jupitera se moze sumirati u samo jednoj rječi - Veliko. Suština Merkura je najbolje obuhvaćena rječju - Malo. Ali zato što je Jupiter Veliko, on je i Gore. Jer kao Veliko, Jupiter obuhvaća sve generalije, koje su uvjek GORE. Obrazovani sloj ljudi, vlasti, uprava su GORE. Zatim su opći pojmovi GORE i konkretnosti DOLJE, jer se za dedukcije kaže da su izvođenje ODOZGO na DOLJE, dok su indukcije i empirija uopće izvođenje ODOZDO na GORE i označava ih Merkur. Za fakte se kaže i da PRIZEMLJUJU. Gustav Fechner je svoju estetiku nazvao "ODOZDO na GORE", da bi se oštro ograničio od Hegelove idealističke estetike - ja bi je nazvao merkurovskom. Na engleskom jeziku se put od nadređenog, općeg, od apstrakcije prema podređenom, specijalnom, pojedinačnom zove TOP-DOWN proces, dok se obrnuto zove BOTTOM-UP. Za demokratiju se kaže da je BOTTOM UP vlast, konstituirana od demosa na gore itd. Ta dva izraza TOP-DOWN i BOTTOM UP se u ovom duhu primjenjuju osim toga u informatici, managmentu, ekologiji, konstrunkciji, marketingu, investmentu, osmišljavanju prostora itd. i uvjek su to jupiterovski vs merkurovski principi. Jupiter kao Veliko, Veliko kao prvotno, sve Malo se izvodi iz Velikog, Merkur kao Malo, Malo kao prvotno, sve Veliko se izvodi iz Malog. Usput, zanimljivo je da je, astronomski uzeto, Jupiter najveći i Merkur najmanji planet sunčevog sustava. Osim toga, Jupiter sadrži moment daljine ili udaljenosti: da bi se Veliko pokazalo, potrebna je distanca, koja na koncu apstrahira malo u makro forme. Ako ova dva principa - Jupitera i Merkura - sagledamo u kontekstu fenomenologije agregatnih stanja, onda je moguće pojmiti i s druge strane zašto su domicili Jupitera u vodenom i vatrenom znaku, i domicili Merkura u zračnom i zemljanom. Ta sintetička snaga Jupitera se može odnositi samo na Vatru i Vodu, kao i analitička Merkura na Zrak i Zemlju! Tako je i sa svim zodijačkim znakovima, odnoso sa svim relacijama planeta i elemenata - planete imaju elementarnu prirodu, ali svaki samo po dva.



Drugo je vertikalna podjela odnosno sinteza znakova po dualnim domicilima planeta. Svaki planet, ako izuzmemo luminare, ima svoju dvojnu prirodu, i to elementarnu. To je upravo to što sačinjava zodijačke znakove, elementarna farba planeta. Kasnije ću to detaljno demonstrirati primjerom tržišta = Merkur i njegove zemaljsko-zračne dvojnosti.

Sa ovakvim pristupom zodijačkim znakovima i simbolima nam se nudi kiša analogija i grandiozan red, o čemu ću pisati kasnije, i ne ova ružna tundra kakva je demonstrirana u startu ovog teksta.
__________________
https://dreckwatch.blogspot.de/

Last edited by Gnomo; 24-03-2019 at 14:53..
Submit to Digg   Kritika tradicionalne astrologije Reply With Quote

Zasto su Vodenjak i Jarac saturnovski Znakovi?
Old 01-07-2019, 17:47   #4
Gnomo
Početnik
 
Gnomo's Avatar
 
Gnomo je offline
Registrovan: Apr 2018
Poruke: 12
Gnomo je na dobrom putu
Rep Power: 0
Standardno Zasto su Vodenjak i Jarac saturnovski Znakovi?

Astrolozi koji sa mnom djele ubjeđenje da su zodijački znakovi nešto što je suštinski određeno planetama koje imaju domicil u njima, a pri tom su pristalice jedinog smislenog, znači starog sistema domicila u kojem transsaturnske planete ne igraju nikakvu ulogu, ili su zbunjeni ili buncaju kad treba navesti karakteristike koje Vodenjak i Jarac djele preko Saturna. Zato ću u narednom pokušati razjasniti saturnovsku prirodu ovo dvoje, da bi istovremeno izoštrio sliku domicilnog sistema Zodijaka o kojem sam ovdje pisao - i da bi nakon 2000 godina buncanja dobili jedan jasniji ekstrakt Saturna.
Krenimo od dijametralnih oponenata saturnosvskim znacima - Lava i Raka. Za ova dva znaka se sasvim izvjesno može reći da im je zajedničko da nisu dovoljni sami sebi. Kako svatko od njih treba jedno središte i odredište, treba i referencijalnu okolinu. Moglo bi se reći da je u ovim znakovima izvorište sila koje hoće jedno centralno mjesto koje vuče na sebe. Da potsjetim da se nalazimo u dolje pozicioniranoj, unutarnjoj zoni Zodijaka koju karakterizira centripentalnost (vidi prethodni post). Centripentalni pokret je kod Lava izveden punoćom, kod Raka prazninom. Prvi vuče oko sebe ili k sebi, drugi u sebe. Svako od ovo dvoje to izvodi u duhu svog Elementa. Lavov Element Vatra je rekosmo Element intenziteta, sažimanja u jednu točku i centraliziranja, dok je Rakov Element Voda Element stapanja, ukidanja granica i kontura. Uz to dolazi i karakteristika topline koja krasi ovo dvoje, isto tako u duhu svakog od Elemenata.




Sunce, kojemu je domicil u Lavu, je neuporedivo najsvjetlije nebesko tjelo, i zato jedino tjelo koje reprezentira svjetlo i stoji u uskoj vezi sa njegovom semantikom. Po kaldejskom redu je Sunce centralno pozicionirano, pregibna točka planetarnih polarnosti. Ali i kao zračeći objekt koji isijava svjetlo, mu je efekt centralizirajući. Ono takoreći konstituira stvari po uzoru na solarni ili zvjezdani sistem.
Semantički postoje različiti pristupi svjetlu. Najprominentnije su spoznajno-teoretska i metafizička. Jednom je to lumen naturale, svjetlo lumičres-a, enlightement-a odnosno prosvjetiteljstva, gdje se svjetlo uzima za metaforu prosvjetljenja, uvida, razjašnjenja. Njemačka riječ za prosvjetiteljstvo - Aufklärung - čak ni ne sadrži nikakve svjetlosne konotacije, nego znači samo razjašnjenje, koje naravno uslijedi djelatnošću svjetla. Ova epistemološka fenomenologija svjetla nije mjerodavna za Lava ili astrološko Sunce, vec je to metafizička fenomenologija. U ovom smislu se jedan svjetlosni izvor može sagledati sa više aspekata, ali je u konačnici uvjek jedan centralno konstituirajući objekt.



Svjetlosni izvor je uslov vidljivosti i vrhunac optičkog intenziteta jednog prostora. Svjetlo "emanira" iz jednog izvora graduelno po stvarima, tako da se i na osnovu inteziteta oslikanog svjetla pretpostavlja centar/izvoriste, oku najatraktivnije. Druga stvar: usmjerenost svjetlosnih zraka je radialna, one već samo geometrijski upućuju na njihovo izvorište i prostoru daju centralnu intenciju. Zrake imaju takoreći poslanički karakter, idu k oku i zovu ga na izvorište. Na ovaj način oltari, sveci i radialno poslagane latice cvjeta vizuelno vuku na sebe i podcrtavaju svoju važnost (vidi ovdje). Ekspresija svjetlosnog objekta se pored zračenja pokazuje i po formi, kad se pokušava predimenzionirati sa “flare” efektom, odnosno kad zasljepljujuće blješti i prevazilazi svoje okvire - u svrhu postuliranja centralnog izvorišta.



Dalje, svjetlosni izvor ima idealisticke konotacije, simbolički sugerira ideal ili vrijednosni uzor, neminovno producira “oponašanje” (refleksija). To oponašanje je međutim uvjek pasivno i nepotpuno. Pošto zrake ne obavijaju solidna tijela i ne ispunjaju ih, nego su neumoljivo pravocrtna, nastaju sjenovite zone na tjelima, za razliku od samog izvorišnog majestetstva koji je obdaren imunitetom na sjene. Dakle, kad zrake obasjaju jedan predmet, onda nije prenešen reaktor svjetla, primalac nije energetiziran, doveden do glow-a, do vlastitog emitiranja, nego ovaj samo pasivno reflektira svjetlo. Ta refleksija je takva da je osvjetljena strana uvijek okrenuta prema izvoru, što također upućuje na srediste prostora. Kao da izvor nije imao namjeru napraviti konkurenciju nego samo devocirajući publikum.
I prostorna distanca je od važnosti. Graduelnost osvjetljenosti, u ovisnosti o udaljnosti od izvora, također sugerira centar ili izvorište. Simbolički je sve ono bliže svjetlu bliže "savršenstvu" (apostoli ili prvi red povjerenika jednog gurua), dok je ono dalje, odnosno manje zahvaćeno svjetlom, sve nesavršenije. Na krajnjem rubu dosega svjetla etički uzeto počinje čisto zlo ili ontološki uzeto je tamo negacija bivstva. I ova graduelnost sugerira centar, izvor.

Po neoplatonističkim i rano-novovjekovnim optičkim metaforama o odnosu oka i svjetla su svjetlosne zrake stvoriteljska emanacija majestetskog “jednog” kojima ovaj donira bivstvo u momentu kad ih iz mrčine prenosi u modus vidljivosti. Sve ono što dodirne svojim zrakama, budi takoreći iz ništavila (i odmah im potom dodjeli misionarsku funkciju). Kako je u pitanju optička metafora, bez svjetlosnog izvora se samom oku nudi samo golo ništavilo. Za to postoje i odgovarajuće metaforičke fraze, kao u primjeru: „u mrak ne-bivstva pristići“ (Platonov Sophistes). Pri tom ove "donacije" svjetlosnog objekta ne podrazumjevaju nikakvo odricanje, nije prenos sa jednog mjesta na drugo, jer “daritelj” ništa nije izgubio od svog neograničenog izobilja.
I da usput citiram Dante-a: "Ne postoji ništa vidljivo na ovom svjetu, što više zaslužuje važiti kao simbol Boga od Sunca, koje najprije sebe samog pa potom sva preostala tjela na nebu i sav svijet sa vidljivim životom prosvjetli."



I na kraju, da spomenem nekoliko banalnih fenomena gdje svjetlo u odnosu sa predmetima disperzira, osipa se - zbog čega se nalaze u domeni Elementa Zrak, jer, kao što rekosmo, Zrak ima veze sa decentriranjem i defokusiranjem, utoliko više kad je Svjetlo u pitanju. Postoje fenomeni gdje stvari na sebi, u sebi i kroz sebe disperziraju svjetlo. Prvi su predmeti kojima površina osipa svjetlo - predmeti hrapave površine (tu su i oni koji gutaju sve frekvence svjetla - crni predmeti), dok oni savršeno glatke površine, vrhunski imitiraju izvor (ili cjelu svjetlosnu situaciju), takoreći imaju ne oslikani nego svoj vlastiti flare u smislu da ovaj napušta granice objekta, kao kod intenzivno svjetlećih objekata. Drugi su predmeti koji “aslimiliraju” svjetlo u sebe i osipaju ga u sebi, pa izgledaju djelomice kao da su sami emiteri, kao kod fenomena translucencije gdje osunčani listovi stabala ili voštanica sa plamenom izgledaju kao da sami produciraju svjetlo. Treći su oni koji propuštaju svjetlo kroz sebe ali ga disperziraju kao npr. oblaci. Zračno je dakle ono koje koje narušava intenzitet i izvornost svjetla.
__________________
https://dreckwatch.blogspot.de/
Submit to Digg   Kritika tradicionalne astrologije Reply With Quote

Old 01-07-2019, 17:48   #5
Gnomo
Početnik
 
Gnomo's Avatar
 
Gnomo je offline
Registrovan: Apr 2018
Poruke: 12
Gnomo je na dobrom putu
Rep Power: 0
Standardno

Isto kao što Sunce zrači od sebe, ali vuče na sebe, tako i Mjesec u izvjesnom smislu “zrači” i vuče na sebe. Samo što je to kod Mjeseca vodene prirode - impregnacija, navodnjavanje, stapanje. Da pogledamo to izbliza. Rekoh već da je Rak pokret ka unutra, što bi ovdje značilo da ovaj internalizira svoju okolinu. Internalizacija je pojam koji je već zauzet psihoanalitičkim sadržajima i u istim podrazumjeva tri vrste ili faze - inkorporacija, introjekcija, identifikacija. Projekcija tu ne spada, ona je subordinirana tzv. eksternalizaciji i suprotna je introjekciji utoliko što je to rasterećivanje od vlastitog psihičkog smeća na način da se ovo nakači na nekog drugog (psihologija žrtvenog jarca), dok introjekcija podrazumjeva posvajanje nečeg što je vanjsko ili strano, po uzoru na utjelovljenje hrane. I sociologija koristi izraz introjekcija pri cemu se misli na internalizaciju društvenih normi ili vrijednosti. Ja bi se međutim ovim izrazima poslužio na vlastiti način: izdvojio bi introjekciju i projekciju i sveo ih na jedan ujedinjeni mehanizam koji rastače konture jastva. Tako bi projekcija bila “punjenje” vanjskog mojim unutrašnjim, oslikavanje sebe napolje, tako da okolno takoreći uzima mene za uzor i mjeru. Jezikom Sandor Ferenczi-ja je to “širenje jastva”, unutra → van, ali istovremeno i van → unutra, dakle introjekcija. Izraz introjekcija potječe od latinske rječi intro-iacere što znači “ubaciti unutra”, donekle otprilike suprotno od obiacere (objekt) koje znaci staviti napolje. Znači vanjsko se “vari i utjelovljuje”, kako to formulira i gestalt-psihologija (Fritz Perls). Ako se nešto van mene sa mnom ojastvilo, onda sam se ja takoreći proširio, ali isto tako i vanjsko učinio unutarnjim, smjestio ga u posudu mog jastva. Na njemačkom postoji i jedan nešto difuzniji izraz za to - “verinnerlichen” - što bi značilo “pounutrašnjiti”, a mi ga prevodimo sa “posvojiti”, ali ovdje onda “svoje” ovog po-svoj-enja ne stoji u odnosu na imetak, nego u odnosu na sopstvo.
Ovdje se možemo poslužiti i jednim drugim njemačkim izrazom koji isto tako nema odgovarajući ekvivalent na našem jeziku, naime “beseelen” - što bi doslovno prevedeno značilo “po-duševiti”, projicirati dušu u nešto, u stilu primitivnih animista (anima = duša) ili male djece, gdje se stvarima upuhne, ili bolje receno utoci, duša. Po germanskoj mitologiji je seele=duša stanovnik mirnih voda i zato je See (mirne vode) ugrađena u rječ Seele (duša). Taj beseelen je opet ta vodena impregnacija ili natapanje koje sam spominjao u više navrata. Nekoliko banalnih primjera: za neke nove ili strane ambijente se kaže da “nemaju dušu”. Time smo često izrazili da ih nismo (asocijativno) po-duševili, dušom svojom, pa nema suptilnog samoprepoznavanja u tome. Za takve sopstvom nadahnute ambijente koristimo i metaforičke atribute “toplina” ili “blizina”. U širem smislu, ono što ima dušu nas dira, ali u duši, i ne u tjelu. Zato se za soul muziku (soul = duša), koja je inače nastala iz spiritualnih vapaja (gospel) i koja preferira emocionalnu dramu, kaže da ima dušu, dok se za techno muziku kaže da je bezdušna jer, osim što je zvuk svjesno forsirani sintetički produkt, svojom rezonancom zahvata uglavnom tjelo. Ali čak i techno muzika može dobiti dušu ako se navata “patine”, dakle, natopi slučajnim asocijacijama nakon učestalog konzuma, odnosno kad bude u stanju da nas evocira. Kad novi instrumenti ili zvukovi stupe na muzičku scenu, uvjek im treba vremena da se omile uhu. U startu uvijek zvuče prazno i bezdušno, čak i ako im je zvuk per se topao. Goli klavirski ton (ili još gore onaj klavirčembala) je sam po sebi hladan i prazan, kao i ton harmonike, koji uz to i iritira, ali taj zvuk je u međuvremnu tako intenzivno po-duševljen, da je čak i kod glazbenog minimalizma magičan (primjer ovdje ). Kad su sintisajzeri stupili na muzičku scenu, svatko tko je bio fan autentčnosti ili duševnosti muzike se zgražao nad tim sintetičkim zvukovima. Međutim, nije prošlo dugo da su se i sintetički zvukovi sentimentalizirali tako da je i u svijetu electro-muzike osvanula retro faza. U toj fazi su se onda preferirali analogni sintisajzeri u odnosu na digitalne koji su važili kao matematički jasni, hladni i sterilni, nisu imali asocijativnu “punoću”, dok je analogni sound važio kao toplo-ugodno “nečist”. Isto tako su se ružni zvukovi MIDI-music prvih računala estetski reciklirali, jer evociraju ono što se vremenom nataložilo u njima.
Svo to “animističko” poduševljavanje nastaje golom asocijacijom dodira (association by contiguity), znači učestalim ponavljanjem i posljedično učestalim asociranjem, gdje nakon izvjesnog vremena jedno zove drugo, i gdje asocirani objekt vremenom sve više subjektivira, "tone" sve dublje u dušu - dok se u neprozirnim dubinama duše ne počne sakralizirati, postajati spiritualni simbol - za one koji imaju dušu. Tako imamo slobodno zidarstvo koje je škvaru, špahtlu i matun konvertiralo u uzvišene simbole, u duševni alat kojim se duša može "nadograditi". Isto tako astrologija, alkemija i diverzni alfabeti koji su evoluirali u spiritualni sistem kao npr. hebrejski ili sanskrit. Moglo bi se načelno reći ne samo da se duša revitalizira preko po-duševljenih fenomena, nego i da se pokušava izbaviti preko njih. Prvi korak je da stvari gube svoju faktičnost ili funkcionalnost u korist simboličnosti, i to je pomenuto rastakanje, razvodnjavanje tekućeg Elementa. Danas je u uslovima strmoglavog progresa, pojačane mobilnosti, bezglavnog konzuma ili sazeto receno tzv. "fluidiziranja subjekta" (Baumann) obitavanje jednog predmeta ili miljea uz nas kraće nego što ih je moguće po-duševiti, tako da smo pretežno okruženi bezdušno-faktičnim koje u nama nikad ne zaživi. Ovo odsustvo trajanja i kontinuiteta je izvor nacelnog pomjeranja čovjekovog težista sa srca na glavu u velegradskim sredinama.

Rak je dakle znak koji „guta“, „vari“, razvodnjava i „inkorporira“ ono okolo, ali se i sam gubi u tome - što je smisao njegovog vodenog Elementa. Teško da postoji podesniji izraz za to od „participation mystique“. Mystiq..what? „Participation mystique“ je izraz etnologa Levi-Bruhl-a, kojim je ovaj pokušao jasno razgraničiti mentalitet primitivca od mentaliteta modernog čovjeka. “Mistično učešće” primitivca se odnosi na njegovu duboku utkanost u sve nebesko i zemaljsko, u svoj kulturni milje, u svoje pleme i familiju. U ovom primordijalnom stanju subjekt ne egzistira sam za sebe, kao što to radi velegrađanin današnjice. Primitivac ne objektivira svjet (od latinskog obicere = postaviti nasuprot, učiniti vanjskim), znači ne opredmećuje stvar, nego je čini unutrašnjom, dakle “vari” svoj milje, gustim čuvstvenim nitima se veže sa objektom, ne djeli ih provalija kao kod visokourbanog solipsiste. Arhajskom čovjeku sve oko njega ima njegovu rezonancu i to je sva njegova vitalnost i supstanca. Kao što su poduševljenom predmetu oslabljene faktične konture u korist asocijativne "aure", tako i subjekt primitivca stoji u difuznom odnosu sa okolnim. Postojane forme i oštre konture su stvar krutog Elementa. Ako je netko pažljivije pratio ovaj blog, sjetit će se da je ovo primitivno stanje ispunjenje Elementa Voda.

Nije ni čudo da je psihoanaliza našla inspiraciju i u ovom i prepoznala ga u ontogenezi čovjeka - i nazvala to “primarnom narcisoidnošću”. Neki su je zvali i “ouroboroska faza” po zmiji koja se grize za vlastiti rep ili “simbiotička faza” (ali ne samo psihoanaliza, nego se i Jean Piaget poslužio s ovim u njegovoj razvojnoj psihologiji). Ova analogija filogenetskog i ontogenetskog nije neka ezoterička trivijalija ili moja proizvoljna tlapnja nego je to postulat etnologije i evolutivne biologije. Shodno principu tzv. “psihofizičkog aksioma” od Stanley Hall-a (1904) je entnologija u njenoj humano-povjesnoj dimenziji ogledalo individualne razvojne psihologije. To se podudara sa “biogenetskim postulatom” Ernst Haeckel-a, kojeg se pamti po paroli “ontogeneza rekapitulira filogenezu”. Znači i ovdje se veliko ogleda u malom. “Primarni narcizam” je od strane Freuda pozicioniran u ranu, “oralnu” fazu dojenčeta i karakterizira ga djetetovo poistovjećivanje majke (sise) sa samim sobom, znači subjekt=baby i objekt=majka su, iako već tjelesno odvojeni, još uvjek jedno, tako da je libido usmjeren na samog sebe. Erich Neumann je ovo stanje nazvao stanje totalne „participation mystique“. Ovaj modus totalnog Jedinstva je duboka čežnja Raka, ali još dublja je “prenatalna koenestezija”, gdje je fetus neposredno namiren i kako nema napona nagona, ovaj vodi beztjelesno bivstvo.
__________________
https://dreckwatch.blogspot.de/
Submit to Digg   Kritika tradicionalne astrologije Reply With Quote

Old 01-07-2019, 17:49   #6
Gnomo
Početnik
 
Gnomo's Avatar
 
Gnomo je offline
Registrovan: Apr 2018
Poruke: 12
Gnomo je na dobrom putu
Rep Power: 0
Standardno

Što imamo onda na drugoj strani? Ako su Rak i Lav znakovi narcisoidnosti ili egocentričnosti, što je obuhvaćeno pojmom centripentalnost, onda po logici dijametralne pozicioniranosti na Zodijaku Jarac i Vodonoša moraju biti centrifugalna intencija. Centifugalnost ovih znakova se kao prvo pokazuje u autarkiji ili emancipaciji - biti vanjski, odvojeni ili udaljeni, izvan sumirajućih snaga, dakle ot-kačeni - ne kače se ni na šta; neovisni - ne vise ni na čemu; svoji - ne pripadaju nikom, nisu “posvojeni”, niti oni “posvajaju”; otuđeni - suštinski su tuđi ili ničiji. Saturn je najopcenitije uzeto planet disocijacije. Latinska rječ emancipatio znači otpuštanje sina iz očeve vlasti, početak punoljetnosti, napuštanje kuće (što bi odgovaralo Vodenjaku), ali majka svih emancipacija je emancipacija od majke, prekid uteralnog i početak postnatalnog života (što bi odgovaralo Jarcu). Jarac je, rekosmo, znak koji ne visi pupčanom vrpcom ni na čemu, niti bilo gdje “mistično participira”. Kao što Rak simulira uslove uteralnog života (biti unutra), tako i Jarac simulira akt otkačenja od jaja koje ga je čuvalo i othranilo (biti vani) - svoj, otuđen, uvjek na distanci, u solo(ipsistickom) modusu. Vodenjak je isto tako odmetnik: i on je otisnut ili otkačen, ali onda prvenstveno od centralnog ustroja - kao kometa koja se približila sunčevom sistemu i užasnuta centralizmom se odmah bez ikakvog poštovanja katapultirala iz njega. Sistemi kojima Vodenjak izmiče su uvijek oni u kojima postoji rang vrijednosti, znači vertikalni ili centralni, svejedno dali unutar društva ili unutar ličnosti. Idealno-tipični Lav, vodenjakov oponent, je čovjek koji ne samo da glatko internalizira vrhunske norme i njihovo ospoljavanje, nego je za njega društveni ideal ionako odijelo koje mu savršeno pristoji. Lav je čovjek koji je kao emitirajući objekt prema vani okrenut, rado izložen, na izloženim mjestima, on se prezentira, važan mu je image, (re)prezentacija, show-efekt (pa ipak je centripentalni znak). Znači, dok je Lav u idealnom smislu, u svom biti-za-druge, uvijek jedna utjelovljena općost, Vodenjak je jedna sasvim konkretna ličnost. Vodenjaka ne zaposjeda ništa vanjsko, opće, nikakav eksterni sistem vrijednosti iz prostog razloga što sama njegova ličnost nije centrirana ili vertikalno konstituirana, pa posjeduje imunitet na emocije ranga, na prestige, ponos, sram, blamažu, ne posvaja ništa, ne identificira se ni sa čim. U njemu samom nisu nastanjene nikakve vrhunske normativne instance, super-ega ili nekakva častohlepna volja koja ugnjetava impulse “nižih” slojeva njegove ličnosti u interesu nekog ideala. Kako ovaj ne poznaje vertikalnost, ništa tu nije rangirano, “niže” ili “više” ne postoji u njegovoj egalitarnoj naravi. Njegova odluka, ako je uopće odluka, nije iz neke općosti, nego je ili jedna akutna sila kojoj se iznutra ništa nije protivilo ili koja je kao majoritet demokratski “izglasana”, nešto kao rezultat adiranja i substrahiranja unutrašnjih previranja, znači elastičan kao i svaki zračni znak, često nedosljedan ili u vlasti momenta. On ne visi ni na odluci, ni na idealu, ni ideji, ravnodušan prema perfekciji - vjetropir kao i svi zračni znakovi. Zato je on out-sider, out-of-law, odmetnik, čovjek sa ruba zbivanja, vagabund, skitnica, freak iz zadnje klupe, heretičar, disident, skrnavitelj tabua, cinik, otpadnik staleških društava, općenito ljudski otpad. Skoro isto što i njegov brat po planetu, koji je isto tako rubni, daleki i vanjski - sophos, eremit, pustinjak, asket, stanovnik samostana, beskućnik, kozmopolit. Vodenjačka populacija bi bili putujući cirkusi, cigani, kurve, putujući muzikanti, odmetnici, dezerteri, svi oni koji ne učestvuju u ustaljenim formama življenja, niti imaju udjela u opće-društvenom sistemu vrijednosti; ali također i reprezentanti diverznih alternativa ili underground kultura.




Sublimni ideal Vodenjakova opozita Lava je biti svjetlosno, isijavajuće biće. Čak i pred-modernim astrolozima, koji su po pravilu svašta bulaznili kad opisuju simbole, nije bio uskraćen uvid da Sunce reprezentira svjetlo, sjaj i veličanstvo (Abu Masar), također i aristokraciju, javni ugled, popularnost, autoritet nad masama, uzvišenost i plemenitost ličnosti (Vettius Valens). Ne čudi da se za izuzetno utjecajne ili popularne ljude, za one koji masivno privlače pažnju reputacijom, karizmom, glamourom, staležom, statusom, influencstvom ili profesionalnom briljantnošću koristi metafora - stars! Popularni ljudi imaju populus, publiku, mase koje su zaslužne za inflaciju njihove karizme, kao što mase trebaju jedan zračeći uzor. Izraz gloria znači istovremeno slava i svjetlosni sjaj, kao nimbus (gloriola oko glave), aureola svetaca, sveta aura koja ih obavija. I sam prizor neposredne devocije star-a od strane publike je u izvjesnom smislu imitacija odnosa svjetla i osvjetljenog (vidi slike dolje). Već sam na drugom mjestu razložio da ono što važi kao značajno ikonografski tendira dobiti svjetlosnu koronu, jer sija infantilnom biću u nama. Kraljevi su se često vidjeli kao reprezetanti Sunca. Luj XIV je imao titulu roi-soleil (sunčani kralj) i ekscesivno se identificirao sa Suncem u dvorskim ceremonijama još od djetinjstva. Zubčasta kraljevska kruna, kao i aristokratske kragne predstavljaju u stvari svjetlosne zrake. Njemački izraz za krunu - Krone - je usko srodan sa izrazom Korona koja na latinskom corōna - pored svjetlosne oreole označava i publiku koja se skupila oko nekog ili nečeg.




__________________
https://dreckwatch.blogspot.de/
Submit to Digg   Kritika tradicionalne astrologije Reply With Quote

Old 01-07-2019, 17:49   #7
Gnomo
Početnik
 
Gnomo's Avatar
 
Gnomo je offline
Registrovan: Apr 2018
Poruke: 12
Gnomo je na dobrom putu
Rep Power: 0
Standardno

Na njemačkom se ista riječ koristi kako za sijanje tako i za privid - schein. Isto tako i za zasljepljivati blješavilom i za obmanjivati - blenden. Kao što gore napisah, objekt koji sija ili blješti ovećim intenzitetom, biva predimenzioniran koronom blještavila, stvara jedan privid veličine, kao npr. podnevno Sunce u odnosu na zalazeće kojemu je atmosfera oduzela "krunu", ali i zasljepljuje, oduzima nam sposobnost vizuelnog "suda" (blenden). U showbusinessu se [i]schein[i] zove image, to mu je jedina relevantna stvar, i može posve odudarati nosioca schein-a. Život na dvoru Luja XIV je bio jedna gigantomanijska parada schein-a bogoljudskog majestetstva. Uz to ide i činjenica da se glatki predmeti često kite tuđim svjetlom, do iste one zasljepljivosti kao i izvor. Drugim rječima, uz svjetlo uvjek postoji problem autentičnosti, originala i kopije, iluzije, varke, zavođenja, očaranja, neistine.



Vodenjak je kao suprotnost ovoj zasljepljujućoj atraktivnosti repulzija; (odbija kao ružan insekt), onda svjetlo niti isijava niti reflektira, prije ga osipa ili guta kao crna rupa. Ovakav čovjek je izvan light-sharing-a, svjetlo koje mu je pristiglo on ne šalje dalje, svjetlu je takoreći nedodirljiv, ne dopušta se njime "oplemeniti". Zagasit je, suv (kao što je i njegov brat po Saturnu suv, dakle bez vlage koja bi reflektirala i emitirala sjaj) hrapav, ako ga svjetlosni zrak i dosegne u njemu se okončava, ili biva apsorbiran, ne reflektira ili ne zrači ništa nego guši svako zračenje, siv je ili crn, toliko bez karizme da je umalo karizmatičan. Već samo u ovom odsustvu schein-a i imunitetu na svjetlosne podrazaje leži uslov autentičnosti Vodenjaka, što odgovara gorepomenutim imunitetom na eksterne vrijednosti. Prosto rečeno, ne zanima se za utisak, za to kako je reflektiran, i za to kako se reflektira "svjetlo" koje ga dosegne, to je što mu je bogom dano, lijepo ili ružno, dobro ili loše, razumno ili nerazumno, i u neposrednosti odnosa sa tim sirovim materijalom je on suštinski autentičan, "sirovina" bez filtera i cenzura, sve na izvol'te. Vodenjak je čovjek koji neumorno pokušava izvojevati slobodu nad vanjskim i unutarnjim prinudama, daleko od idolotarije, simuliranja, tup na zov ideala, vrijednosnih normi, statusnih simbola; razularen, raspojasan, nekompaktibilan, znači slobodan kao svrljajuća čestica u gasovitom agregatnom stanju. Kako je ovaj saturnovac predaleko od dosega gravitativne snage centra sistema, u njemu se u miru ispunja individuacija. Vodenjak je potpuni individuum koji samo sebe samog reprezentira.
Individuiran je i oštro konturirani Jarac, ali ne u ovom egološkom, vatro-zračnom smislu, nego kao "ekscentrično pozicionirani subjekt" (Helmuth Plessner), znači, iza ili pored sebe pozicioniran, u “meta” (izvan) pozi. Uz njega ne prijanja ništa, on se ne pripija ni uz šta, niti ista uz njega, njegovo „okorjelo“ ili „otvrdnulo“ srce nema vlage i mekoce koje bi omogucile prijanjanje. Jarac je vrhunac ljudske trijeznoće, brižno pazi da očuva svoje konture, da se ne izgubi u nečemu. Ne razmjenjuje se ni sa čim, ne prima tuđe rezonance - obratimo pažnju na metafore: zatvoren, okorjeo, tvrdokoran, tvrdica.
Po čemu je Jarac suprotnost gorepomenutim mjesečevim refleksima: internalizacijama, projekcijama, introjekcijama, poduševljavanjima i posvajanjima? Suprotnost je opredmećenjem. Koji je moj sad opredmećenje? Skroz jednostavno: opredmetiti znači uraditi predmet (ili stvar) od nečega sto to nije. Što je predmet? Predmet je kako samo ime kaže pred-met(nuti), pozicioniranost pred nama. Na njemačkom je to Gegenstand, u prevodu pozicioniran-naspram (nas). Naspram nas ili pred nas ne označava blizinu stvari, nego upravo distancu u odnosu na nas, u stvari njenu ospoljenost ili izloženost općoj vidljivosti, općem sudu, postaje opće (dobro), nije naše ili ne ovisi više o nama, nego je samo ono podudareno, potvrđeno. Ta distanca ili vanjskost je egzaktno ista ona o kojoj sam pisao u sistemu domicila. Sve što Rak po-duševi, Jarac hoće raz-duševiti, sneno i opajajuće otrijezniti, sentimente rastjerati, sastrugati navatanu asocijativnu patinu dok ne zablista gola faktičnost. Dakle, dok Rak asocira, Jarac disocira. On uzima rakov subjektivirani fenomen i objektivira ga, obicere = baca napolje, pred nas, u smislu: tu je svima vidljiv, nije više u vlasti privatne uobrazilje, nego se sad prestavlja za opći konsens (kao što novorođenče više nije unutra, samo dio tjela majke). Riječ opredmećenje (na njemačkom su ovim obuhvaćeni kako Verdinglichung tako i Vergegenständlichung) se ne koristi samo kad se ljudi dehumaniziraju i umjesto netko postanu nešto, nego i kad se instrumentalnim razumom stvarima "oduzme duša" i svede ih se na golu faktičnost ili funkcionalnost, kao kad npr. netko otvara flašu nekom relikvijom. Opredmećenje je imanentno našoj svjesti, sama naša svjesnost baca predmete iz nas pred nas, ili suprotno, izbacuje Ja iz struje doživljaja, pravi distancu, radi protiv "mistične participacije" i diverznih projekcija i introjekcija, znači refleks suprotan internalizaciji. Fenomenološki rečeno: naša svjest ima intencionalni karakter, što bi značilo da bez predmeta ili objekta nije ništa (kao i obrnuto). Po Max Scheleru i Helmuth Plessneru je to zauzimanje distance i postavljanje izvan struje doživljaja antropološka esenca čovjeka. Dok se kod Raka jastvo vata po stvarima i stvari po jastvu, kod Jarca se stvar rasterećuje našeg jastva i naše jastvo emancipira od stvari.
Druga stvar kojom stvaramo jedan higijenski odnos sa svijetom je pojam. Na njemačkom se za pojmiti koristi riječ “begreifen”, što znači zagrabiti, zahvatiti, uzeti u ruku. Da bismo nešto zahvatili mora biti u krutom agregatnom stanju (ne treba nas prožimati ili se upiti u nas). To kruto stanje stvara naš duh aktom apstrakcije (latinski abs-trahere = odstraniti‚ oduzeti), znači ljušćenjem svega doživljajnog, čulnog, slikovitog jednog fenomena, svega onog što nas dira, i njegovo formaliziranje (Saturn). Ili drugim rječima, poimanje je zamrznuće, kristalizacija ili okorijevanje živog doživljaja u jednu mrtvu, formalnu sumu. Osim toga je pojam jedan sasvim praktični alat, kojim takoreći svjet činimo "pri-ručnim", dohvatljivim, raspoloživim.
__________________
https://dreckwatch.blogspot.de/
Submit to Digg   Kritika tradicionalne astrologije Reply With Quote

Old 01-07-2019, 17:50   #8
Gnomo
Početnik
 
Gnomo's Avatar
 
Gnomo je offline
Registrovan: Apr 2018
Poruke: 12
Gnomo je na dobrom putu
Rep Power: 0
Standardno

Ali jos jedna odlika dublja od od autarkije koja krasi ova dva znaka je ono što su stari grci nazivali apátheia - saturnovski modus par excellence! Točno, apátheia znači apatija, samo što je i pored sličnosti značenja ova dva izraza moguće oštro razgraničiti. Dok se izraz apatija danas uzima kao stanje tupila, mrtvila, mlitavosti, sa patološkim konotacijama kao simptom psihičke smetnje, apátheia antičkog doba je važila kao vrijedna svakog stremljenja, u smislu aktivnog garda autonomne individue koja odbija biti dirnuta, pogođena, ponešena, koja se ne dopušta preplaviti ili zaposjesti osjećanjima, koja je pri-sebna, ostaje pri sebi ili kod sebe. Apátheia je negacija od pátheia što znači iskusiti, doživjeti, ali sa akcentom na osjetiti na sebi, odtrpiti, podnijeti, biti pasivni receptor za neku djelatnost - suprotno od učiniti sam. Očigledno naša riječ "patiti" stoji u uskoj vezi sa ovom riječi.

U Aristotelovoj teoriji drame pathos označava bol koji tragični konflikt izaziva kod publike i koji je priprema za katharsis (oplemenjivanje duše, čišćenje od određenih afekata). U klasičnoj retorici je pathos jedan od tri stredstva ubjedljivosti govora. Dok je ethos snaga ubjeđivanja integritetom govornika i prágmata snaga argumenata; pathos je emocionalni apel na publiku, koji se doseže sa smjelim metaforama i diverznim emocionalizirajućim figurama. Patetični retoričar je u stanju blagog transa, uzbuđen, dirnut, afektivno pogođen, u zanosu svečanosti ili veličine momenta, kao opsjednut u smislu "zauzet", što bi se reklo - nije sasvim priseban, nije pri sebi, njemci bi rekli nije sav kod sebe, "nicht ganz bei sich", približno onom iz našeg neakademskog žargona "nije sav svoj". Jedan demagog u modusu pathosa zrači, "zarazan" je, "zahvaća" auditorium, zavodi ga, čini ga pogođenim, prenosi mu rezonancu blagog transa - podriva im takoreći suverenost.
Postoji i njemački adjektiv pathisch kojeg se danas može naći samo u starijim leksikonima koji su se odnosili na stariju karakterlogiju. Misli se na jedno golo receptivno, neaktivno sopstvo, samo doživljavajuće, "trpeći" predano nečemu. "Patičari" su shodno tomu gonjeni umjesto goniči; figure suprotne herojima čina, maherima, ili onima koji se lako saberu u volji.
Kako vidimo, korjenski slog path (koja označava podnijeti promjenu na sebi, primiti biljeg, utisak, odtrpiti itd.) se difuzno račva u oblasti fenomenologije vatrastog i tekućeg. Prevedeno na ljudske tipuse možemo ih nazvati patetičar i patičar. Patetičar bi u izvjesnom smislu odgovarao tipusu Lava i patičar Raka. Patičar-Rak je kao što smo vidjeli "mistični participator" izloženih, receptivnih kontura, koji se utiskuje i biva utisnut, projiciran i introjeciran, čovjek od vodenog materijala. U kom smislu je onda pathos pripadajući Lavu i suprotnost apáthosu Vodenjaka? Lav je barkoni znak, dakle znak predimenzioniranosti, impozantne veličine, grandioznosti, majestetstva, monumentalnosti, uzvišenosti, svečanosti - sve ono čime se uostalom atribuira svjetlo ili bar stoji u njegovoj neposrednoj asocijatvnoj blizini. Pathos nastaje u uslovima veličine, budi se kad se stvari ogrnu u veličinu i svečanost, dobiju pijetet, uzvišenost, znači i visinu, kad je čovjek takoreći podignut sa zemlje. To je osjećaj inflacije koji stvara tenziju, napetost "oteknutosti". Na njemačkom se za patetični stil kao što je barokni koristi izraz “Schwulstil” od “schwellen”="oteknuti". Pathos ne može bez izvjesne predimenzioniranosti, veličine, majestetstva, težine.
Ako međutim veličanstvenost i ozbiljnost momenta kojeg inscenira jedan zanešeni govornik nema efekt, nije dostatno zarazna, ako ne zahvati auditorij i ostavi ih trijeznim ili pri-sebnim, rastu uslovi da sve prasne u komično, kao u sceni kad nestašni mulac prdne popu u propovjed. Komično koje se strukturalno nalazi u zoni elementa Zraka - što ću kasnije pokazati iscrpnije - je u svojoj suštini izvjesni “prasak” u momentu kad je jedna tenzija osjećanja iznenada iznevjerena ili Kantovim rječima: "iznenadni preobražaj jednog napetog očekivanja u ništa" (najjasnije očito u vicu), kad se pokaže da je "oteklina" šuplja, puna zraka umjesto solidnog sadržaja, isto kao što je i sam smjeh u tendenci prasak. Već sam na drugom mjestu napisao da se element Zrak na vlastitoj koži najbolje osjeti u momentu kad popusti stega ili tenzija, kad se čovjek iznenada rastereti, npr. sile teže kod skoka u more ili kad svuče sa sebe neko tjesno poslovno odjelo ili kad poklopac tegle sa kiselim krastavcima odjednom popusti ili kad se okonča neka opterećujuća veza, uvjek osjećaj levitacije, slobode, lakoće i vedrine koja to poprati. Kao što ranije napisah, gasovito agregatno stanje ili Element Zrak ne podnosi nikakve napetosti, zgusnutosti na jednom mjestu, hoće sve odmah izravnati i izbalansirati, sve sile na elegantan način svesti na nulu, sve zgusnuto razrijediti, sve teško olakšati, sve veličanstveno prizemniti, veliko smanjiti, prevesti u malo ili raspršiti. Zato se u njemu nikako ne ispunja emocija gustoće, težine, veličine, kao i tenzija koja ide uz to. Ovdje bi kao primjer naveo jedan posebno zahvalan kulturno-povjesni primjer, naime moment kad epoha Baroka "izduši" u onu Rokokoa, o čemu ću u narednom postu pisati iscrpno, dakle prelaz sa glomaznog, velikog, svečano-veličanstvenog, dvorsko-reprezentativnog, heroičnog, nabijenog patosom, težinom, dramski ozbiljnog ka intimnom, malom, minijaturnom, vedrom, opustenom, šaljivom, dopadljivom, krhkom, ljupkom, culnom, ironicno-saljivom, punog razigrane lakoće, elegancije, gracije.

Suprotnost ovim pátheia-ma je dakle apátheia - tupilo, neosjetljivost, odsustvo strasti ili potreba, ali kao što rekoh ne u smislu apatije današnjice, nego ponosna apátheia, uz koju ide i coolness, mir, bezbrižnost, vedra opuštenost i aktivnost. Ako smo dosegli ovaj level, onda smo u posjedu vrhunske vrline - ataraxie - neoborivosti, stabilnosti karaktera, njegove imunosti na unutrašnje i vanjske uplive. Rjecima imperatora i ujedno stoika Marka Aurelija: "Valja biti kao hridina na kojoj se valovi lome i pjenušanje utihne pred njenim nepomućenim otporom." S time smo i u konačnom posjedu autarkie - onog o čemu gore pisah, emancipiranosti i samodovoljnosti.
__________________
https://dreckwatch.blogspot.de/
Submit to Digg   Kritika tradicionalne astrologije Reply With Quote

Old 01-07-2019, 17:51   #9
Gnomo
Početnik
 
Gnomo's Avatar
 
Gnomo je offline
Registrovan: Apr 2018
Poruke: 12
Gnomo je na dobrom putu
Rep Power: 0
Standardno

Apátheia je bila centralni pojam dvije starogrčke škole mudrosti - stoičke i kyničke - i važila im je kao stanje koje karakterizira mudraca, sophos-a, ali i isto tako Boga samog. I sad ono bitno: svaka od ove dvije škole nosi duh jednog od saturnovskih znakova - stoa se podudara sa Jarcom i kinizam sa Vodenjakom. Osobno ne podnosim lakomisleno analogiziranje, i ovdje ne mislim da su ovim učenjima ova dva znaka sasvim iscrpljena, odnosno da se filozofija življenja ovih škola može 1:1 preslikati na istu ovih znakova, ali sasvim izvjesno je inicijalna ideja ovih škola i ovih znakova ista, i onda inflektirana specifičnim povjesnim uslovima i drugim faktorima.

Stoicizam je neka vrsta duhovne dijetetike gdje čovjek vježbanjem odricanja i kroćenja afekata pokusava očvrsnuti, otvrdnuti, okorjeti svoj karakter, u svrhu slobode od svake ovisnosti. Ne sredina izmjeđu suprostavljenih strasti kao u aristotelovoj etici, nego totalna amputacija afekata. Jer bol, strah, požuda, gušt itd. su za njih forme ludila, a strastveni čovjek ludak ili u najboljem slučaju budala. Afekti i strasti su za stoika i zli savjetodavci, stvaraju privid važnosti nevažnog, opsjenjuju razum - najviše pozicionirano dobro stoičara. Ako je čovjek vođen srcem u sferi ludila, onda je razuman čovjek u božanskim sferama. Razum stoičara je na najvišem pijedestalu jer je taj iskra božanske "vatre" u čovjeku (prvotno Heraklitova zamisao). Kad čovjek dakle afektima oduzme moć da zaposjednu volju i solidno se ustoliči u razumu, onda je u posjedu paradoksalne slobode da čini nužnost, da takoreći ispunja božansku ili kosmičku misiju (stoik je fatalist). Zato je stoik opsesivno na tripu samoodricanja. Rječima Seneca-e: "Ako želiš živjeti sebe, moraš živjeti drugog"; ili Epikteta: "Boljim nalazim ono što Bog hoće, nego što ja hoću"; ili pak Marka Aurelija: "Svemu se potčinjavam što je volja Kosmosa, ništa mi nije prekasn ni prerano".
Kao u hermetičkom učenju tako i u učenju stoe je čovjek mikrookosmos, odslik makrokosmosa. Makrokosmos je prožet koinos logos-om, svjetskim ili božanskim razumom, čovjek kao mikrokosmos ima udjela u tome ekskluzivnom obdarenošću razumom.
Ono na što stoičar polaže pravo je "prirodnost čina" - važan pojam stoičke etike. Razumno postupanje je za stoika ujedno i "prirodno postupanje", jer je po njima suština vanjske i unutarnje prirode razum. Razum ovdje nije samo neko supranaturalno svojstvo samo čovjeka ili Boga, nego je panteistički lociran posred prirode - takoreći priroda prirode je razum. Zbog toga je čovjek ustoličen u razumu priodan čovjek.
Kako je razum prirodan, tako je i pravo "prirodno" jer izvire iz univerzalnog razuma. Tako su stoici začetnici ius naturae, "prirodnog prava" (i s tim u vezi ideala humanosti), koje je stotinama daljnjih godina srce europskog prava. Pozitivno (primjenjeno) pravo je samo nepotpuni odslik nepisanog, vječnog prava kosmičkog razuma, paragrafi su takoreći uklesani negdje na nebesima. Ako se razum koristi propisno, bez afektivnih smetnji, prirodno pravo se nazire samo od sebe - svakom čovjeku. Konzekvenca toga je ravnopravnost svih ljudi i ideja humanosti. Otkad je stoicizam u starom rimu uzeo maha, zakoni su se postepeno humanizirali, pa su npr. u 4. stoljeću po. Kr. robovi mogli tužiti svog gospodara.
Uz to ide i zadnja konzekvenca stoičke etike - ideja svjetske države, svjetskog prava i svjetskog građanstva. Kozmopolitizam je u starom Rimu uzimao sve više maha, što ne iznanađuje s obzirom na veličinu imperija.
Stoa usprkos rezignativnom držanju ne želi raskid sa svijetom nego “pametan aranžman sa njim”, kako netko reče. Zato što im je vrhunska instanca razum svima zajednički nazivnik, svi ljudi su u odnosu međusobnog srodstva. To je i jedan od razloga što stoiku njihov vrli gard samodovoljnosti i individualna etika sa kultom ličnosti nije dovoljna, nego su tendencijelno okrenuti i društvenim životu - prijateljstvo, brak, država itd. Najbolji primjer stoika u struji društvenog života je Seneca-ina besprimjerna karijera - bankovni poslovi koji su učinili nedostižnog buržuja od njega i uloga sive eminencije na carskom dvoru, koja ga je na kraju koštala glave. Ali ne samo da je (kasnija) stoička etika zagovarala društveni život i via activa lifestile, nego se njegovao i moral dužnosti. Stoičari su kritičari tzv. peripatetičara koji su teoretski život postavljali iznad praktičnog, što potvrđuje i činjenica da nisu fokusirani na principijelna etička pitanja već na praktično učenje o vrlinama. Stoičar je, ako i zagovornik apátheia-e, čovjek volje, voli napor i napregnutost, borbu, "sokratovsku snagu" i ponos kiničara. Pored Sokrata je i Herkul bio njihov uzor. Stoičar je realist i zna što je bitno u životu: čvrsto zahvatiti i odlučno izvesti, ali i izdržati, pružiti otpor - sustine et abstine, "podnesi i suzdrži se" je moto njihovog učenja o vrlinama. Kao čovjek volje je stoičar i karakter. Imperativ kojeg slijedi je - ostani samom sebi dosljedan, zbog čega npr. odbacuje kajanje. Ne samo rimljanima nego i pruskim vladarima je imponirao stoički gard: čovjek prava, čina, odlučnosti, pouzdanosti, dostojanstva ličnosti, bezuslovnog ispunjenja dužnosti. I naravno neizbježnom Kantu kao etičaru dužnosti.
Stoičari bildaju karakter asketskim moralom moći trpljenja. Marko Aurelije je skoro čitav svoj život proveo bez komfora, u uniformi, po blatnjavim bojištima, u mračnim šumama Germanije. Vanjski usud stoičar sreće uvijek sa (stoičkim) mirom. Vanjska dobra su mu adiaphora=indiferentna: reputacija i blamaža, gušt i bol, bogatstvo i siromaštvo, zdravlje i bolest, pa i život i smrt - sve svejedno. Vrijednost odnosno nevrijednost ovoga su puki umišljaji. Unutrašnja dobra! - to je jedino vrijedno. Jedinstvo i čistoća volje su najviši cilj, viši od samog života, zbog čega stoičar uklješćen nedostojnim okolnostima radije bira smrt. Mnogi stoičari su svoj život krunisali samoubojstvom - Zenon Kitonski, Kleanthes i Seneca. Time što je osjećanjima oduzeo moć da ga obuzmu, stoik postaje neosjetljiv i prema usudu. "Najvise dobro je postati svoj vlastiti posjed, i izvojevati unutrašnju slobodu" - veli Seneka. Tako cool je onda fokusiran na stvari koje su u domenu njegove moći. To što ne ovisi o njemu, uključujući i smrt, on uzima sasvim opušteno. Kad stoičar postane sophos=mudrac, opasan vrlinama postupa uvijek kako treba, istinski sretan. Samo sophos je slobodan, bogat, sretan, suveren, istinski kralj, i Bogovima ravan, ili ih čak prevazilazi: on naime može snagu karaktera demonstrirati na trpnji zla, Bog ne može.
Zašto sam ovoliko raspalio po stoi? Da bi do te mjere izoštrio razumijevanje za nju, da bi agregatno stanje postalo opipljivo, odnosno skrenuo pažnju na njegovu sveobuhvatnu rigidnost, na njegov zemljani karakter. Ja do sada nisam pisao o tome kako se elementarnost pokazuje u čovjeku ili njegovu gardu, ali sam ovdje ovdje agegatna stanja fenomenoloski doveo do toga da sama progovore, o tome što je elementarno u čovjeku, njegovom držanju i mišljenju. Konkretno u zemaljskom slučaju sve fenomenološke odlike agregatnog stanja - krutost, postojanost, samoidentičnost, forma. Cjela stoa je u znamenitoj mjeri u ovom agregatnom stanju.
To je zasigurno i Schopenhaueru upalo u oči kad je stoika opisao kao nekog pinokia, krutu, drevnu lutku sa pokretnim zglobovima (mannequin), ili kao oklopljenog čovjeka ili čovjeka okorjelog srca, koji nikad ne može stići do poetske istine. Po njemu autentični stoicizam nastaje u uslovima hladnoće, bezosjećajnosti, manjka vitalnosti, fantazije, i on sve to usput prepoznaje u flegmi i turobnosti njemca.
U stoi se svugdje ističe vrijednost samoidentičnosti, postojanosti, trajanja i svugdje se guši pokret, što se vidi i po averziji prema emocijama - koje su energija i pokret, već etimološki indikativno: émouvoir = pokrenuti, baciti u modus pokreta. Pokret koji dosegne stoika guši se u susretu s njim, inhibira na putu prema unutra, nije prenešen, ne producira valove, jer kruti modus se opire tome. Ataraxie kao nepodložnost uzburkanju, utisku, tvrdoća materijala u koji se ništa ne može utisnuti, ostaviti traga i héxis kao čvrstina ili rigidnost držanja su jednoznačnog agregatnog stanja. Za samoostvarnog stoika se koristi metafora hridine koja ne haje za divljanje valova (Marko Aurelije) ili mirne površine mora koje ne producira valove - nema pokreta (Seneca). Za to se i koristi visokofrekventna metafora stoika - ravnodušnost, kao neka bonaca duše.
Čak i u spoznajnoteoretskom smislu, naime u samom imenu poimanja kriterija istine je kod stoika rigidnost na djelu - katalepsis. Katalepsijom se u medicini naziva takva ukrućenost mišića kod pacjenta da ovaj ostaje kao smrznut, ukočen u bizarnim pozama, poput skulpture.
Uz ovo neminovno idu i materijalizam i fatalizam stoika, koje jedva da sam dodirnuo: suština bitka je tjelesnost ili prožetost, i sve je sturo determinirano, unaprijed određeno, ništa se ne događa slučajno i nigdje kreativnog momenta, sve je podložno neumoljivom usudu kojem nitko ne može umaći (što je paradoksalno u svjetlu cinjenice da je cilj stoika dosezanje unutrašnje slobode). I naravno apoteoza racia i njegova omniprezenca, ideal trijeznoće i hladnoće, bezvremenost zakona, specijalno bezvremenost prirodnog prava. Zanimljivo je da je prirodno pravo najtemeljitije dovedeno u pitanje početkom 19. stoljeca (promjena agregatnog stanja) i potisnuto upravo jednim izrazitim vodenim svjetonazorom, naime historizmom, koji operira sa organskim metaforama (vidi poglavlje o tekućem agregatnom stanju), u svemu vidi vremenitost, povjesni "organski rast" (sve je npr. običajno pravo) umjesto bezvremeno važenje, koje je navodno stvoreno da bi se vjerovalo kodifikacijama prirodnog prava.
__________________
https://dreckwatch.blogspot.de/
Submit to Digg   Kritika tradicionalne astrologije Reply With Quote

Old 01-07-2019, 17:51   #10
Gnomo
Početnik
 
Gnomo's Avatar
 
Gnomo je offline
Registrovan: Apr 2018
Poruke: 12
Gnomo je na dobrom putu
Rep Power: 0
Standardno

Kinizam se može uzeti kao prototip stoicizma. Put kiničara je onom stoičara vrlo sličan: etika i jednih i drugih je neka vrsta eudajmonizma u kojem je za eudaimonie=blaženi život vrlina principijelno dostatna; i jedni i drugi streme ka apátheia, autarkie ili drugim riječima onom što budisti nazivaju upekkhā=opustenost, ne-prijanjanje (za stou se kaže da je "dharma zapada"); i jednima i drugima je etička ikona bio Sokrat sa njegovim herojskim držanjem pred sudom i "plemenitim" aktom izbora smrti; i jedni i drugi su kosmopoliti. Međutim, ako po stoičkom učenju vanjske stvari kao prijateljstvo, brak, odgoj, politika itd. imaju status adiaphora=etički indiferentni, ipak je to favorizirana adiaphora, što u praksi jednog stoika znači da ovaj socijalne dužnosti uzima do te mjere ozbiljno da je uzoran svojoj okolini. Kiničara zabole za tim, on odbacuje teret dužnosti u sklopu sveopćeg odricanja i stremljenja ka apsolutnoj autarkiji. Kiničari su radikalni etički individualisti koji vrlinu uzimaju kao jednu jedinu vrijednost, dok je sve ostalo potpuno van fokusa. Kiničar drži Stou nedosljednom zato što nije dovoljno radikalna u svojoj autarkiji, dok Stoa drži kinizam nedosljednim zato što ovaj apstiniranjem od javnog života služi Egu koji producira brige i strahove.
U odnosu na stoicizam je Kinizam više mudroslovlje nego sređeni filozofski sistem, ili manje filozofija i više umjetnost življenja, koja pokušava demonstrativno ubijediti, praksom i primjerom, činom umjesto rječju. Ili kako Habermas reče za kiničara: "isključuje se iz komunikativne zajednice razumnih, time što jezično razumijevanje nastavlja sa primitivnim sredstvima analogične forme izražavanja".
Primitivizam je sveobuhvatna karakteristika kiničara, kako u smislu jedne prostote življenja, životnog minimalizma, tako i u smislu prostote nastupa ili nekulturnosti. Osnovna ideja kinizma je voditi život u njegovoj najprimiivnijoj, goloj formi. Komfor nije samo odbačen, nego je uziman za uzrok mnogih zla. Deviza ovog ucenja je ista ona iz filma "Fight Club": "The things you own end up owning you." Za volju autarkije kiničar od siromaštva čini pravilo. Tko ništa ne posjeduje, ne može ništa ni izgubiti. Prostor na koji bi se mogli iskaliti udarci usuda je minimiran do nepovredivosti. Kiničari su bili neka vrsta propovjedajućih fukara koji demonstrativno izlažu svoju sirotinju, odjeveni u dronjke, spavaju po kantunima agore i preživljavaju od milostinje.
Kiničaru je etika jedina vodiljna nit i priroda jedini uzor. Što je prirodno ne može nikako biti loše, ili nedaj bože razlog da se čovjek posrami. Priroda ovdje međutim nije božanska, prožeta uzvišenim logosom kao kod stoika, nego sirova životinjska. Physis = prirodni red je superioran nomosu = ljudskom redu. Spašenje društva je u povratku ka jednom prvobitnom, anakronističkom, tobože neiskvarnom životu - bez privatnog vlasništva, bez familije, i bez konvencionalnog saživota u okviru države. Kod svog tog kultur-pesimizma je Prometej kao mitski utemeljitelj kulture, napretka i civilizacijske razmaženosti za njih logikom stvari antiheroj, simbol cezure kad su stvari krenule po zlu. Prirodnost ili autentičnost kiničara je i njegova skandaloznost, jer ovaj sva kulturna dostignuća drži za ništavna, uključujući i tabue kao incest, kanibalizam, odbijanje vlastite sahrane itd. i shodno tom poimanju živi. Kao što rekoh, primitivizam se osim odbacivanja velikih tema, pokazuje i kao odsustvo svake privatnosti, direktno zadovoljavanje potreba, prostakluk, bestidnost, golotinja. Osjećaj užitka nije posebno vrijedan i ne nešto nužan, ali seksualni užitak se uzima u najmanju ruku kao neminovnost. Ako se strasti mogu kontrolirati, onda se i trebaju kontrolirati, ali tamo gdje ove nisu za obuzdati, treba im izići u susret, sad i ovdje. Ljubav je opasan osjećaj u kojem vreba opasnost od gubitka sopstva, zbog čega kiničari favoriziraju slobodnu ljubav, dakle slobodu od ljubavi. Ako se ne nađe prilika za prakticiranje ljubavi onda je i onanija odlična kompenzacija, pa, ako je napaljitis akutan, direktno u javnosti . "On je sve običavao obavljati u punoj javnosti, kako u stvarima Demetre (iće i piće), tako i u stvarima Afrodite (seksualnost)" - veli Epiktet za Diogena (u staroj grčkoj je bilo i nepoželjno jesti u javnosti), use, nase i podase posred trga. Sram je za kiničara bio jedan sasvim egzotičan osjećaj, i ako se čovjek već mora sramiti, onda molim lijepo za ono za što se može nešto uraditi - slabost karaktera i odsustvo vrline, dok su tjelo i njegove primarne potrebe bile s one strane srama. Legenda kaže da ime "kinizam" potječe od psovke upućene njegovom najprominentnijem predstavniku Diogenu zbog njegovog skandaloznog besramlja - "kyon"= pas - koja je od strane Diogenovih pristalica uskoro uzeta za orden. Ali životinja je ne samo korjen imena ovog učenja, nego ista može biti i magistra vitae: Diogen je shodno legendi njegovu filozofsku inicijaciju dobio od jednog štakora. A ako se pak od ljudi ima što učiti, onda ili od djece kao u priči u kojoj je Diogen svoj pehar za piće i svoju zdjelicu za jelo odmah bacio u jarugu kad je vidio da djeca vodu piju iz ruke i kašu od leće jedu iz izdubljenog komada kruva; ili ako se od odraslih izvlači pouka, onda samo od onih iz starih (mitskih) kultura i vremena - ako izuzmemo Prometeja. Kao što vidimo, u kinizmu se sve ranije, prvobitne faze, povjesne, filogenestske i ontogenetske uzimaju za uzorne, drugim rječima samo one koje nisu zadobile kompleksnost.
Didaktička metoda kiničara je "diatribe" - filozofski populizam u vulgarnom i agresivnom pučkom tonu koji se obraća širokoj publici, sa moralno-filozofskom poukom i odgojnom svrhom, u svrhu demonstracije prividnosti rijednosti, skoro uvijek kao poruga i provokacija, prosta ili bolje rečeno prostačka zornost u svrhu pogađanja rezonance prostog puka. Nekom je sigurno već poznato da izraz diatribe i danas postoji u engleskom i francuskom i znači grdeći i huškajući govor.
Sadržaj izraza cinizam kakav se danas koristi se nije značajno pomjerio u odnosu na prvobitni kinizam. Doduše cinik današnjice ne izgara od ljubavi prema vrlini, i teško se za njega može reći da preferira život bez potreba, ali sa kinizmom djeli instinktivno omalovažavanje nedodirljivog, svetog ili tabuiziranog, svega što posjeduje nimbus, što svijetli. Za razliku od antičkog, cinik današnjice je potpuno negativno konotiran. Doduše ni u antici slika kiničara nije bila uvijek pozitivna (postojala je karikatura smrdljivog, besramnog parazita koji ne zna za svetinje), ali tek je u 17. ili 18. stoljeću negativna slika postala opće dobro.
Kao što sam kod stoe skrenuo pažnju na njen zemaljski karakter, tako ću i ovdje skrenuti pažnju na zračni (vodenjački) duh kinizma. Knizam je naime očigledno jedan univerzalni egalitarizam, u smislu da atakira vertikalnost uopće, da je ono gore opsjena, bolest ili sl. koja se ima utabati do pune hrizontalnosti. Društveno uzeto se to odnosi na humanizam kiničara. On je naime ne samo iziritiran sa svim što društveno ima status gore poziciniranog, višeg, uzvišenog, nego se i solidarizira sa društvenim muljem, sa klošarima, lumpen-proleterima, fizikalcima, socijalno obespravljenima. Ali s druge strane, kinizam je isto tako iziritiran svim što metafizički ima status gore poziciniranog, višeg, uzvišenog, pa i čitave nebeske sfere metafizike same. Za njih je svaka sistematična i intelektualno filigrana filozofija bezvrijedna. Sve što je vrijedno znati, može i prost čovijek znati. Nije slučajno Platon i platonizam bio njihov glavni oponent, sa njegovim sistemom nebeskih ideja, sa svjetlosnim metaforama koje su kasnije u neoplatonizmu postale konstitutivni modeli. Platon je bio sve ono suprotno od kiničke jednostavnosti i prizemnosti, okrenutosti životu i praksi - potpuno otuđen od života, irealan, jupiterovski neuzemljen, pozicioniran u glavi umjesto u stomaku, gdje je istinsko gore i nesitina dolje. Čuvene su legende u kojima je Diogen ismijavao platonovu definitorsku pedanteriju, gdje je njegovom apstraktnom demonstrativno oponirao konkretnim, povjerenjem u čulnost, teoriji praksom, idealizmu sa comon sense realizmom. Spoznajnoteoretska pozicija kinizma je načelno krajnje prizemna: u materijalnom, vanjskom svjetu vidi izvor svakog iskustva, zora i mišljenja. Fiksiran je samo na dohvatljivo, konkretno, pojedinačno, na čulno opažajne, tjelesne stvari koje se mogu rukama zahvatiti i označiti sa konkretnim pojmovima. Kinizam je i utoliko zračne naravi, što je čovjek kiničar u idealnom smislu potpuno "otkačen" i van bilo kakve ovisnosti, na ničemu ne prijanja, ne veže se, sve je samo provizorno oko njega, "sve na njemu samo visi" - što bi rekao Epiktet. Na koncu je ovdje dobra prilika da sagledamo jasnije da su Zrak i Zemlja elementi disocijacije i zbog čega je Saturn kod njih udomljen.
__________________
https://dreckwatch.blogspot.de/
Submit to Digg   Kritika tradicionalne astrologije Reply With Quote

Old 01-07-2019, 17:52   #11
Gnomo
Početnik
 
Gnomo's Avatar
 
Gnomo je offline
Registrovan: Apr 2018
Poruke: 12
Gnomo je na dobrom putu
Rep Power: 0
Standardno



Jedna od slavnih anegdota koja zorno ilustrira vodenjački gard kinizma je ona u kojoj Aleksandar Veliki potraži čuvenog Diogena i predstavi mu se: "Ja sam Aleksandar Veliki, master of world" a ovaj mu odgovori: "Ja sam Diogen, pas". Aleksandar reče: "Što mogu učiniti za tebe?" Ovaj odgovori "Skloni mi se sa sunca". Ovo se između ostalog može uzeti za pra-scenu relacije Vodenjaka i Lava. "Čovjek treba toliko filozofirat, dok se vojskovođe ne počnu uzimati za goniče magaradi" - Diogen.


I na kraju, nakon ovog izlaganja stimulativnog po glavobolju, da odemo malko u opuštajuću, čulnu kontemplaciju i kratko se zaustavimo na Rafaelovoj slici "Atenska škola" (1510). Tko je na slici taj koji ne haje za sklad i simetriju slike? Geometrijskom sredinom slike su počastvovani Platon i Aristotel, lijevo i desno od njih se diskutira strastveno u manjim grupama, pod njihovim stopalama je jedna praznina koja im podcrtava centralnu važnost, ali u toj praznini, na stepenicama, malo izvan fokusa, strši jedna skurilna figura, polugola i relaxed (samo što ne onanira), i svojom disonancom mami oko, ne mari ni za koga, niti itko mari za njega.







Idemo dalje: Jarac i Vodenjak se mogu odlično opisati sa izrazom coolness (što se perfektno uklapa u ovdje opisani red Zodijaka, Satrun = hladno, daleko, vanjsko)! Ali pojam coolness je kod svakog od njih drugačije akcentuiran, tj. obuhvaća različite oblasti sinonima ili srodnih izraza ove riječi. Ta različitost akcenta je opet elementarnog karaktera. Izraz coolness udomaćuje s jedne strane zemaljske karakteristike tipa distanciranost, hladnokrvnost, samokontrola, razboritost; i s druge strane zračne karakteristike kao nonšalancija, opuštenost, nehaj, bezbrižnost. U tom smislu su oba ova znaka nedodirljiva: Jarac u smislu da se neda dirnuti čuvstvenim podražajima, da ga je teško prenijeti u stanje ganutosti, da ga ne pogađaju rezonance ljudi i ambijenata, da se ne sa-osjeća, sa-žaljeva, sa-življava itd. dok je Vodenjak "vertikalno" nedodirljiv prije svega u smislu nepovredivosti ili ne-uvredljivosti. Rekosmo da je ovaj zodijački znak znak egalitarnosti, ravnine, te ga u tom smislu krasi ravnina duše ili ravnodušnost u smislu da ga npr. ponižavajuće ne tanga, da ne reagira povrijeđenošću, pošto mu je vlastiti odjek nevažan. Rekosmo i da je on van vertikalnih sistema, analfabet za jezik vrijednosti i vrijednosnih rangiranja, zato uvijek pribran u situacijama gdje drugi gube prisebnost zbog nagaženog ega. Ako se pod izrazom "ego" misli na "organ" koji stremi inflaciji, koji želi rasti u smislu važnosti, ili kojeg deflacija boli, onda je ovaj organ kod Vodenjaka samo jedan krzljavi patrljak. Čast, ponos, reputacija i sl. su za idealnog Vodenjaka rječi bez sadržaja. Za njega bi se reklo da "nema ego", jer su svi udarci kod njega izgubljeni u zrakovitoj praznini - što ne mora značiti da njegova indolencija potpuno isključuje samopoštovanje. Ljudi koji ne rangiraju stvari na visoko i nisko, i lako amortiziraju psihičku agresiju, pod određenim okolnostima mogu važiti kao ljudi od nivoa, kao uzdignuti nad situacijama. Daljni izraz koji Vodenjaka vrlo dobro opisuje je nonšalancija. Nonšalancija potječe od francuske rječi nonchalance što znači opet bezbrižnost i ravnodušnost u jednom. Osim toga, starofrancuski chaloir znači biti važan ili vrijedan, a latinski calere znači biti topao, vruć, rasplamsan. Dakle, Vodenjaku kao nonšalantnom tipusu ništa nije vrijedno uzbuđenja i teško mu je podići temperaturu, da ne kažem rasplamsati ga. Valja i skrenuti pažnju na činjenicu da su sinonimi izraza coolness na njemačkom jeziku i tipične zračne metafore: lässig (opušten, nehajan), gelassen (ravnodusan, opušten), locker (labav, opušten, raskliman), leger (ležeran, korjen u latinskoj rječi levis ili leviarius sto znači biti lak, lebdjeti), i izravni izraz luftig koji znači zrakovit ili zračan. Suština Elementa Zrak je, da ponovim jos jednom, odsustvo stege, pritiska, uključujući i gravitacionog (lakoća), oveći orbis ili tolerancija kretanja, labavost i rasklimanost (vidi ovdje ).

Saturn je najkasnije od 16. stoljeca postao i dio diskursa melankolije (crna žuć), s čime ne želim tvrditi da je melankolije suštinska za Saturn, ali neka njena shvaćanja pogađaju stvar, kao npr. outsiderstvo melankoličara. Skoro svakom piscu kasnog srednjeg vijeka i renesanse je melankolija važila kao domena Saturna i u prvom redu kao bolećivo odsustvo vitalnosti, koje čovjeka tjera sa trgova u outsiderstvo. Jarac i Vodenjak su u izvjesnom smislu faktički beživotni, bez vitalnosti, sivi, suvi, bez vlage i sjaja, bez čarolije i iluzije.
Nekom zvuči neobično, ali oba ova znaka su u izvjesnom smislu ljudska time što su oba "excentrično pozicionirani" (Plessner), imaju težište iznad vitalnih slojeva, Jarac iznad animus-a, Vodenjak iznad animalnosti ili vitalnosti shvaćene u biosocijalnom smislu, kao volja za moći, za rangom, za updateom genal. Filozofsko-antropološki uzeto, je Jarac u odnosu na nesvjesni, nepodjeljeni život, otuđeni duh čovjeka i njegova otvorenost prema svjetu. Dok je Jarac emocionalni invalid, tup na sentimente; Vodenjak je tup na vrijednosne aspekte čuvstava. Ni jedan ni drugi nemaju nikakvog schein-a, ništa svjetlucavo, sjajno, ni traga raskoša, opulencije, čarolije, iluzije.
Kao deziluizionirani stoički ili kinički tipusi koji žive out-of-matrix, oni favoriziraju ogoljelo i sirovo, nepodložni su varkama i opsjenama, oboje su hard core realisti, ali onda opet u dva različita smisla: Jarac kao princip realnosti (napram princip gušt) gdje se datosti procesiraju racionalno, a Vodolija prije u duhu načela umjetničke epohe realizam, kao misija egalitarnosti, pomjeranje fokusa sa idealiziranog, božanskog, aristokratskog na ljudsko, niže, potlačeno, gdje se forsira sirova, nenašminkana realnost svakodnevnice i ne uzvišena dramatika heroja i bogova.
I na kraju jedna ilustrativna slika: ako planetarni red uzmemo kao amfiteatar, onda bi luminari - Sunce i Mjesec - u odnosu na Saturna bili srediste amfiteatra, scena u koju su uperena svjetla pozornice i gdje se drama odvija, dok bi Saturn bio zadnji, najlošije osvjetljeni red publike, do kojeg dramatika zbivanja jedva dopire.
__________________
https://dreckwatch.blogspot.de/
Submit to Digg   Kritika tradicionalne astrologije Reply With Quote
Naši sponzori
Advertisement
 
Odgovor

Tags
astrologije, kritika, tradicionalne


Posetioci koji trenutno gledaju ovu temu: 1 (0 član/članova i 1 gosti/gostiju)
 
Opcije Teme Pretraži Temu
Pretraži Temu:

Napredna pretraga
Način Prikaza

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Pređi Na

Slične Teme
Tema Temu Započeo Forum Odgovora Poslednja poruka
Malo konstruktivnih kritika * Charobnjak * Help / FAQs/Novosti 2 02-03-2018 22:35
Skola astrologije sunce Sve što je potrebno astrologu 99 15-06-2017 14:07


Vremenska Zona je GMT +2. Trenutno je 07:42 sati.

Astro Chat
vBulletin skin developed by: AxisDraw
Powered by vBulletin
Content copyright © 2006 - 2014, astro.axisdraw.com



Ad Management by RedTyger
eXTReMe Tracker Kritika tradicionalne astrologije
Kritika tradicionalne astrologije